Građenje prve arhitekture značilo je preuzimanje stvaranja svijeta koji smo izabrali za nastanjivanje , kako je to Mircea Eliade rekao. Ta je prva arhitektura bila imago mundi – slika svijeta, kozmosa; Dur-an-ki – sveza između Neba i Zemlje , kako su se nazivala brojna babilonska svetišta. U ta stara vremena svijet se dijelio na Kozmos, uređeni, poznati svijet koji je u skladu s prirodom i bogovima koji su je predstavljali, i na Kaos, „kaotičan svijet“ – nepoznati prostor nastanjen sablastima, demonima i „strancima“. Građenje je simbolički preoblikovalo Kaos u Kozmos, ritualnim opetovanjem kozmogonije.  Ako odbacimo religijsku konotaciju, možemo u tome uvidjeti duboku vezu između čovjeka i prirode, pa čak i svemira, možemo shvatiti čovjeka kao dio sveukupnog eko-ciklusa, a ne gospodara prirode koji stoji izvan i iznad nje. Ta jednostavna, a opet duboka istina govori nam o činjenici koju smo davno zaboravili, no koja ponovno, zbog ukupne ekološke situacije, postaje iznimno aktualna.